Izbornik
Ako želite znati više
Back

Socijalna kognicija i teorija uma

Poglavlje je uz dozvolu autora preuzeto iz specijalističkog rada na Poslijediplomskom specijalističkom studiju Rana intervencija u edukacijskoj rehabilitaciji na temu Smjernice za roditelje djece s komunikacijskim teškoćama.

Socijalna kognicija odnosi se na spoznaju o ljudima, preciznije na spoznaju o njihovom doživljavanju i ponašanju (Ljubešić i Cepanec, 2012). Socijalna kognicija podrazumijeva postojanje teorije uma (Baron-Cohen, 1994) te se nerijetko u literaturi ta dva pojma izjednačavaju. Teorija uma može se definirati kao sposobnost pripisivanja mentalnih stanja sebi i drugima (Wellman, Cross i Watson, 2001). Teorija uma ključna je za razumijevanje tuđih namjera i za razvoj sposobnosti zauzimanja perspektive drugog te omogućuje povezivanja mentalnih stanja – želja, znanja i uvjerenja – s vlastitim ponašanjima i ponašanjima drugih (Tiegerman-Farber, 2002).

U određenoj dobi djeca počinju sebi i drugima pripisivati mentalna stanja koja nije moguće izravno opažati, kao što su namjere, želje i uvjerenja (Šimleša, 2011). Tomasello (1995) ističe presudnu ulogu teorije uma u djetetovom razumijevanju namjera i reakcija odraslih te naglašava da djeca na temelju tih saznanja ostvaruju namjerne, zajedničke interakcije sa svojom okolinom.

Temeljne postavke razvoja teorije uma omogućuju pojedincima predviđanje tuđih ponašanja odnosno razumijevanje povezanosti mentalnih stanja i ponašanja (Tomasello, 1995, Šimleša, 2011):

  • Djeca razumiju druge ljude iz svoje perspektive odnosno misle da drugi ljudi razmišljaju isto kao i oni te imaju iste namjere, želje i uvjerenja. Djeca ne shvaćaju da drugi ljudi misle različito od njih samih (Baron-Cohen, 2001).
  • S razvojem novih oblika suradnje s okolinom djeca sve više uključuju ljude u svoje aktivnosti tako da im npr. pokazuju što imaju ili što žele i postepeno shvaćaju da drugi ljudi razmišljaju i imaju drugačije namjere, želje i uvjerenja od njihovih odnosno razumiju da drugi ljudi mogu voljeti i željeti stvari koje oni sami ne vole i ne žele
  • Djeca razumiju da drugi ljudi razmišljaju i imaju namjere, želje i uvjerenja koje se ne poklapaju s trenutnom situacijom (lažna uvjerenja).

Moor (2008) objašnjava teoriju uma kao sposobnost razumijevanja misli, osjećaja, namjera, želja i uvjerenja drugih na temelju promatranja i tumačenja verbalnih i neverbalnih znakova – ono što osoba govori, način govora (boja glasa, visina i jačina glasa), facijalna ekspresija (izrazi lica) i „govor tijela“ (geste, pokreti) – na temelju kojih ostvarujemo uzajamnost u interakcijama („ti pa ja“). Nadalje, ista autorica navodi da se teorija uma popularno naziva „čitanje misli“ jer omogućuje korištenje „socijalnih mehanizama“ presudnih za uspostavljanje i trajanje interakcije s drugim ljudima. „Čitanje misli“ pomaže nam da shvatimo da drugi ljudi imaju „osobni prostor“ koji poštujemo, da predvidimo da ćemo nekom izjavom nekoga povrijediti i pažljivo odaberemo riječi kako bi to izbjegli, da razumijemo da ljudi griješe i da su nesporazumi neizostavni dio međuljudskih odnosa te da opraštamo u nadi da će i drugi u nekoj situaciji napraviti isto. Većina socijalnih iskustava jednostavno se dogode, kao da postoji neki podsvjesni mehanizam koji omogućuje mozgu izvođenje sofisticiranog i složenog procesa socijalne interakcije (Baron-Cohen, 1995).

Atipičnost u razvoju teorije uma uzrokuje teškoće razumijevanja ljudskih odnosa odnosno nesposobnost shvaćanja mentalnih stanja drugih; namjera, želja i uvjerenja koja se naziva „umnom sljepoćom“ (Baron-Cohen, 1995) što posljedično dovodi do toga da djeca ne obraćaju pažnju na socijalnu okolinu te ne usklađuju svoju pažnju s pažnjom sugovornika (združena pažnja) (Ljubešić i Cepanec, 2012).

Isti autori navode da je za komunikacijski razvoj od iznimne važnosti koliko i kako dijete obraća pažnju na socijalnu okolinu odnosno privlači li pažnju odrasle osobe na ono što radi i/ili provjerava da li odrasla osoba prati njegove radnje. Djeca mogu biti svjesna postojanja odrasle osobe, ali da to za njih nema socijalno značenje osim u situacijama u kojima je odrasla osoba izvor nečega što žele ili predstavlja znak da će se nešto dogoditi (Christie i sur., 2009).

Prethodno navedene postavke utječu na pojavljivanje atipičnosti u komunikacijskom razvoju; teškoća u započinjanju komunikacije i/ili odgovaranju na tuđe pokušaje započinjanja komunikacije što posljedično utječe na izostanak uzajamnosti u socijalnim interakcijama („ti pa ja“) (Ivšac Pavliša, 2010).

 
 

Literatura

Avelini, R. (2013) Smjernice za roditelje djece s komunikacijskim teškoćama. Specijalistički rad. Zagreb: Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet.

  1. Baron-Cohen, S. (1994): How to build a baby that can read minds: Cognitive mechanisms in mindreading. Psychology of Cognition, 13, 513-552.
  2. Baron-Cohen, S. (1995): Mindblindness: an essay on autism and theory of mind. Massachusetts: MIT Press.
  3. Baron-Cohen S. (2001): Theory of mind in normal development and autism. Prisme, 34, 174-183.
  4. Christie, P., Newson, E., Prevezer, W., Chandler, S. (2009): First steps in intervention with your child with autism Framework for communication. London: Jessica Kingsley Publishers.
  5. Ivšac Pavliša, J. (2010): Atipični komunikacijski razvoj i socioadaptivno funkcioniranje u ranoj dobi. Društvena istraživanja, 19, 1-2 (105-106), 279-303.
  6. Ljubešić, M., Cepanec, M. (2012): Rana komunikacija: u čemu je tajna?. Logopedija, 3, 1, 35-45.
  7. Moor, J. (2008): Playing, Laughing and Learning with Children on the Autism Spectrum. London: Jessica Kingsley Publishers.
  8. Šimleša, S. (2011): Izvršne funkcije i teorija uma kod osoba s poremećajem iz autističnog spektra. Psihologijske teme 20, 1, 91-114.
  9. Tiegerman-Farber, E. (2002): Autism Spectrum Disorders: Learning to Communicate. U: Tiegerman-Farber, E., Bernstein, K., D. (ur.): Language and Communication Disorders in Children (str. 510 – 565). Boston: A Pearson Education Company.
  10. Tomasello, M. (1995): Joint attention as social cognition. U: Moore, C., Dunham, P. (ur). Joint attention: its origins and role in development (str. 103-130). Hillsdale: Lawrence Erlbaum Associate
  11. Wellman, H.M., Cross, D., Watson, J. (2001). Meta-analysis of theory-of-mind development: The truth about false belief. Child development, 72, 655-684