Djetetovo doživljavanje svijeta
Poglavlje je uz dozvolu autora preuzeto iz specijalističkog rada na Poslijediplomskom specijalističkom studiju Rana intervencija u edukacijskoj rehabilitaciji na temu Smjernice za roditelje djece s komunikacijskim teškoćama.
Na temelju promatranja djetetovog ponašanja možemo zaključivati na koji način doživljava svijet oko sebe. Specifičnosti u razvoju teorije uma i senzoričkom/osjetilnom funkcioniranju utječu na djetetovo doživljavanje okoline. Za djecu s komunikacijskim teškoćama karakteristična je atipičnost u razvoju teorije uma koja uzrokuje teškoće razumijevanja ljudskih odnosa što posljedično dovodi do toga da djeca ne obraćaju pažnju na socijalnu okolinu i ne usklađuju svoju pažnju s pažnjom sugovornika tj. spontano ne razvijaju združenu pažnju. Prema Greenspanu (1998) djeca s komunikacijskim teškoćama nerijetko imaju i različite teškoće u senzoričkom/osjetilnom funkcioniranju i motoričkom planiranju koje ometaju njihovu sposobnost funkcioniranja u vanjskom svijetu.
Ostvarenje svrhovite reakcije (npr. voljno kretanje tijela) ovisi o procesu organizacije osjetilnih informacija – senzoričkoj integraciji. Motorika je samo odgovor na senzoriku (Ayers, 1979).
Ayers (1979) objašnjava senzoričku (osjetilnu) integraciju kao način na koji živčani sustav obrađuje informacije iz osjetila, koje se u ogromnim količinama slijevaju u naš neurološki sistem u svakom trenutku. Nadalje, ista autorica navodi da je senzorička integracija neurobiološka aktivnost unutar tijela koja omogućava mozgu da organizira informacije iz osjetila i dodijeli im smisao te ih upotrijebi za kretanje, učenje i ponašanje.
Rijetko razmišljamo o tome koliko je pet osjetila (vid, sluh, dodir, okus, miris) životno važno za dobivanje informacija o vanjskom svijetu. Bez sposobnosti da vidimo, čujemo, dodirujemo, mirišemo i kušamo živjeli bismo u potpunoj izolaciji, nesposobni osjećati i misliti jer bi nam nedostajalo iskustvo na temelju kojeg razvijamo ideje. Pored tih pet osjetila postoje i tjelesna osjetila: vestibularni i proprioceptivni sustav koji su odgovorni za osjećaj kretanja.
U okvirima svakog od tih osjetila osobe mogu biti nedovoljno ili pretjerano reaktibilne, ovisno o njihovom osjetilnom pragu. Greenspan (1998) osjetilni prag opisuje kao točku u kojoj kombinirani osjetilni unos aktivira središnji živčani sustav, pa dolazi do odgovora.
Sussman (1999) navodi da prepoznavanje senzoričkih teškoća može pomoći roditeljima razumjeti djetetovo ponašanja i pronaći načine kako djetetu pomoći naučiti komunicirati. Nadalje, objašnjava da djetetovo ponašanje ovisi o senzoričkom/osjetilnom funkcioniranju:
- Dijete može biti prekomjerno osjetljivo na podražaje (preosjetljivost)
- Dijete može biti nedovoljno osjetljivo na podražaje
- Dijete može biti preosjetljivo i nedovoljno osjetljivo na podražaje
U nastavku će biti prikazane senzoričke teškoće (Prikaz 5).
Prikaz 5. Prikaz senzoričkih teškoća
“Osobe koje su preosjetljive na podražaje doživljavaju malu ili umjerenu dozu stimulacije kao preopterećenje ili iritaciju“ (Greenspan, 1998, str. 31).
Sussman (1999) navodi moguće reakcije djeteta ako je dijete preosjetljivo na određene podražaje što posljedično uzrokuje pojačanu uzbuđenost i pokušaje izbjegavanja podražaja koji djetetu smetaju:
- Dijete vrišti i pokriva uši dok Vi usisavate ili koristite mikser (preosjetljivost na zvuk)
- Kada izađete na danju svijetlost, dijete ima zatvorene oči ili neprestano žmirka (vizualna preosjetljivost)
- Dijete izbjegava Vaš dodir (preosjetljivost na dodir)
- Dijete je pasivno, slabo se kreće, leži na podu, javljaju se mučnine u automobilu, izbjegava pokretne stepenice (preosjetljivost na kretanje)
- Dijete izbjegava određenu hranu jer mu smeta miris ili okus (preosjetljivost na miris i okus)
Osobe koje su preosjetljive na taktilne podražaje (preosjetljivost na dodir) mogu osjećati bol pri najblažem dodiru ili nježan dodir rukom ili osjećaj određene tkanine u kontaktu s kožom mogu stvoriti snažnu iritaciju (Biel i Peske, 2005). Greenspan (1998) navodi da djeca koja su osjetljiva na vizualne podražaje mogu prekomjerno reagirati na svjetlo ili boje. Boja, oblik ili neki drugi detalj može ih toliko preopteretiti da nisu u stanju uvidjeti cijelu sliku ili uočavaju pojedinosti koje ne mogu spojiti u cjelinu. Nadalje, isti autor smatra da neprimjerena percepcija okoline utječe na sve djetetove interakcije.
Sussman (1999) navodi moguće reakcije djeteta ako je dijete nedovoljno osjetljivo na određene podražaje što posljedično uzrokuje ponašanja kojima dijete traži veću količinu podražaja kako bi se stimuliralo:
- Dijete se ne odaziva na vlastito ime (nedovoljna osjetljivost na zvuk)
- Dijete uživa gledati svoje prstiće ili uživa gledati predmete kako se vrte (nedovoljna vizualna osjetljivost)
- Dijete voli osjećaj pritiska na tijelu i zato se stalno uvlači u uske prostore ili se skriva među jastucima (nedovoljna osjetljivost na dodir)
- Dijete neprestano trči, skače, vrti se, ljulja se (nedovoljna osjetljivost na kretanje)
- Dijete stalno miriše ili stavlja u usta predmete (nedovoljna osjetljivost na miris i okus)
“Osobe koje su nedovoljno osjetljive na dodir mogu jedva opaziti uobičajene taktilne podražaje, kao što su zagrljaj ili pritisak stolca ispod nogu i nerijetko su neosjetljive na bol“ (Greenspan, 1998, str. 31). Upravo se navedene reakcije često zamjećuju dok dijete boravi u predškolskoj skupini i odgojiteljice potom roditeljima skreću pažnju na uočeno.
Greenspan (1998) navodi ponašanja kojima djeca često nadomještaju svoju nedovoljnu ili pretjeranu osjetljivost. Ako je dijete pretjerano osjetljivo na određeni podražaj pokušat će izbjeći te osjete, dok će ih dijete koje je nedovoljno osjetljivo tražiti.
Moguće je da je Vaše dijete preosjetljivo na određene podražaje i nedovoljno osjetljivo na druge (Biel i Peske, 2005).
Djeca sa senzoričkim teškoćama mogu propustiti ili pogrešno percipirati informacije kada uče surađivati s okolinom, što utječe na učenje usmjeravanja pažnje, uključivanje u kontakte s drugima i učenje komunikacije (Sonders, 2003). Greenspan (1998) navodi da se emocionalne informacije zaprimaju kroz osjetila, kroz bezbrojno mnoštvo vizualnih, auditivnih, taktilnih i drugih senzoričkih poruka te da djeca sa senzoričkim teškoćama imaju teškoća i s emocionalnom obradom te posljedično s emocionalnim i socijalnim interakcijama. „Prekomjerna ili nedovoljna osjetljivost može iskriviti emocionalnu obradu što može rezultirati neprikladnim emocionalnim reakcijama“ (Greenspan, 1998, str. 35).
Nadalje, ukoliko primjećujete da je Vaše dijete nespretno i često se sudara s predmetima ili osobama u okolini, igra se s igračkama uvijek na isti način, igra se uvijek s istom igračkom, ne imitira, besciljno luta prostorom ili često leži na podu moguće je da uz senzoričke teškoće, ima problema i s motoričkim planiranjem (Sussman, 1999).
Biel i Peske (2005) tumače motoričko planiranje kao sposobnost konceptualiziranja, planiranja i izvođenja nepoznate motoričke radnje. Npr. dijete je na igralištu na kojem nikada nije bilo i ugleda spravu za penjanje koju nikada do tada nije vidjelo. Dijete će koristeći se svojom vještinom motoričkog planiranja shvatiti gdje treba staviti nogu i ruku kako bi se popelo na vrh sprave, dakle stvoriti će koncept kako se popeti na vrh, isplanirati će i izvesti nužne motoričke radnje za ostvarenje cilja.
Greenspan (1998) naglašava povezanost teškoća organizacije redoslijeda pokreta s teškoćama motoričkog planiranja te navedene teškoće opisuje u igri kotrljanja lopte. Kada djetetu kotrljajući dodate loptu, dijete će možda samo u nju gledati i neće ju pokušati otkotrljati Vama. Nerijetko će dijete skrenuti pogled s lopte ili Vas ili će jednostavno ustati i otići. Razlozi djetetovog ponašanju nisu povezani s manjkom interesa, već s teškoćama motoričkog planiranja. Radnja kotrljanja lopte zahtjeva spajanje niza pokreta – posezanje za loptom, dohvaćanje lopte, kotrljanje lopte u točno određenom smjeru. Djetetu možete pomoći ako omogućite učenje svakog pokreta u nizu, korak po korak. Pokušajte zakotrljati loptu prema djetetu.
Kad dijete pogleda loptu, približite se djetetu te živahnim glasom i izrazom lica razigrano recite: „lopta“, „lopta“, „dodaj loptu“.
Čekajte i gledajte u dijete s iščekivanjem. Budite strpljivi i pružite djetetu dovoljno vremena za izvođenje radnje.
Pomognite djetetu – dajte mu loptu u ruke – olakšajte započinjanje radnje. Ponovite prethodno navedene korake i ne zaboravite budite živahni i uzbuđeni jer tako pobuđujete interes djeteta za igru i želju da zakotrlja loptu prema Vama. Ključno je pokrenuti djetetove osjećaje jer osjećaji pokreću motoričke radnje.
Nerijetko roditelji teško razumiju djetetova ponašanja i ono što se djetetu sviđa ili ne sviđa (Sussman, 1999). Warren i suradnici (2006) navode da djeca s razvojnim ili senzoričkim teškoćama često pokazuju niske razine inicijative i odgovorljivosti naspram okoline unatoč najboljim namjerama i količini uloženog truda od roditelja jer drugačije doživljavaju svijet od djece uredna razvoja.
Ne zaboravite; senzoričko/osjetilno funkcioniranje i motoričko planiranje utječu na djetetovo ponašanje i Vaša saznanja o specifičnostima osjetilnog sustava uvelike Vam mogu pomoći u odabiru prikladne aktivnosti koja će se svidjeti djetetu te će biti prilika za ostvarenje interakcije i poticanje komunikacijskog razvoja (Moor, 2008).
Valja napomenuti da je senzorička obrada jedan od segmenata razvoja djeteta i da intenzivno poticanje samo jednog razvojnog područja nije dostatno za cjelokupan razvoj. Naime, nerijetko roditelji smatraju da će dijete, ukoliko većinu budnog vremena provede u „primanju“ primjerene količine podražaja (satima se ljulja na ljuljački ili skače na trampolinu), napredovati u komunikaciji i jezičnom razvoju. Uz „primanje“ primjerene količine podražaja koji zadovoljavaju senzoričke osobitosti nužno je znanje o primjerenim načinima i strategijama za poticanje komunikacijskog razvoja koje će utjecati na stvaranje prilike za interakciju i komunikaciju te ostvarenje uzajamnosti u komunikaciji.
Literatura
Avelini, R. (2013) Smjernice za roditelje djece s komunikacijskim teškoćama. Specijalistički rad. Zagreb: Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet.